Bojana Culum

Namjera je ovog teksta da bude prilog razumijevanju jednog dijela politika za mlade, odnosno identificiranje i analiziranje rada s mladima – karakterističnog oblika interakcije mladih i profesionalaca usmjerenog na razvoj osobnih i socijalnih kompetencija mladih osoba, kao jednog segmenta doprinosa rješavanju nekih od aktualnih socijetalnih problema. Rad s mladima, u svojoj biti, ima transformativni karakter te kao takav, ako se provodi na kvalitetan i primjeren način, može potaknuti društvenu promjenu iniciranu od strane jedne društvene skupine. Upravo iz tog razloga, prkoseći Baizermanovoj tvrdnji da je on „umijeće koje je moguće vidjeti, ali ne i opisati i analizirati“ (1996), vjerujemo da je neophodno i moguće razumjeti karakteristike, metodologiju, prednosti i nedostatke rada s mladima, ali i specifičan kontekst u kojem se on odvija. Rad s mladima tako treba sagledati u odnosu na cjelokupnu politiku za mlade, uzimajući u obzir aktere i institucionalni okvir, ali potrebno je ponuditi i praktične savjete koji će olakšati provođenje ove djelatnosti svima onima koji rade s mladima, a žele se usavršiti u radu s njima.

Prihvaćanje načela civilne misije i njihovo integriranje u svoj svakodnevni nastavni I istraživački rad traži upornost, strpljenje i dugoročnu posvećenost sveučilišnih nastavnika, osobito ukoliko matično sveučilište ne iskazuje institucionalnu privrženost načelima civilne misije. U sveučilišnom okruženju u kojem civilna misija sveučilišta nije institucionalno pozicionirana, promovirana i vrednovana, kao što je slučaj s hrvatskim sveučilištima, stavovi sveučilišnih nastavnika spram civilne misije i društvene odgovornosti prema (lokalnoj) zajednici u kojoj žive i djeluje postaju još važniji. Polazeći od ključne uloge koju sveučilišni nastavnici imaju u uspješnoj integraciji civilne misije u temeljne akademske djelatnosti, u ovoj se knjizi teži dati odgovor na pitanje: U kojoj mjeri i pod kojim uvjetima možemo na sveučilištima u Hrvatskoj očekivati posvećivanje sveučilišnih nastavnika integraciji civilne misije?

The aim of this chapter is therefore to contribute to the ongoing discussion on community engagement by focusing on the nature, extent and the evaluation of academics' communitiy engagement in three European countries - Croatia, Germany and Ireland - and their different social, cultural, political and economix contexts.

Universities around the world have been called to (re)consider their role in society, to evaluate their mission, their relationship with various internal and external stakeholders, as well as their contribution to democratic and sustainable society. Universities are increasingly expected to be more socially accountable, to collaborate more and therefore contribute more to different public and private domains of the society. In other words, universities are impelled to assume their ‘third mission’ and to engage in various forms of interactions with local, regional, national and international business and social partners. The university pillars of teaching and research are therefore undergoing significant pressure and change. Academics are not only expected to achieve excellence in their teaching and research, but to achieve it in a way that is measurable, efficient, effective and highly relevant for the contemporary knowledge- economy and society at large. At the same time, universities have been criticized for tailoring their curricula and research as well as extending their activities by the market’s needs, thus leaving behind the civic responsibility. Authors place the issue of extending teaching and research within the wider discussion on the ‘third mission’ that thoroughly explores how universities interact with the public domain. The issues of university civic mission, education for socially responsible and active citizens, as well as the education for sustainable development, are discussed as potential answers to the pressures universities and academics are faced with on their way to become more accountable for complexity and needs of the society.

U ovom radu prikazuje se dio rezultata kvalitativnog istraživanja provedenog u osam europskih zemalja. Ukupni uzorak u ovom istraživanju iznosio je 497 ispitanika, a podaci su prikupljeni provođenjem standardiziranog intervjua. U ovom radu, koji predstavlja analizu dijela istraživačkog materijala, analiziraju se percepcije sveučilišnih nastavnika o očekivanjima koja pred njih postavlja društvo.

Autorice analiziraju podatke prikupljene u okviru projekta “Changes in Academic Profession - CAP”, koje je tijekom 2007. i 2008. godine provedeno u Nizozemskoj, Njemačkoj, Finskoj, Italiji, Norveškoj, Portugalu i Velikoj Britaniji, a tijekom 2010. i 2011. godine, u okviru projekta “The Academic Profession in Europe: responses to societal challenges - EUROAC”, u Austriji, Švicarskoj, Irskoj, Poljskoj i Hrvatskoj, na ukupnom uzorku od 17, 745 nastavnika/ispitanika. Budući da upitnik korišten u istraživanju nije uključivao zaseban dio o akademskoj djelatnosti zalaganja u zajednici – autorice su analizirale različite elemente iz upitnika koji se podvode pod pojam 'zalaganja u zajednici'. Iscrpnom statističkom analizom autorice pokazuju da nastavnici - bez obzira na njihov status ili pripadnost instituciji (sveučilišta/druge institucije visokog obrazovanja) - najviše vremena posvećuju nastavnim i istraživačkim aktivnostima, a znatno manje vremena posvećuju aktivnostima zalaganja u zajednici. Veća je vjerojatnost da će se nastavnici uključiti u one djelatnosti zalaganja u zajednici koje su povezane s nastavom i istraživanjem, nego u one orijentirane prema politici ili prema organizacijama civilnoga društva i projektima u (lokalnoj) zajednici. Ipak, bez obzira na brojna ograničenja i izazove djelatnosti zalaganja u zajednici, mnogi nastavnici imaju pozitivne stavove o važnosti ove akademske djelatnosti i dijele pozitivno stajalište u vezi s primjenom akademskog znanja, kao i s njihovom profesionalnom obvezom da primjene svoje znanje u pokušaju pružanja odgovora na potrebe i probleme u zajednici i društvu. Međutim, analiza podataka prikupljenih u dvanaest europskih država jasno pokazuje da tradicionalne temeljne (akademske) funkcije nastave i istraživanja jasno dominiraju u akademskoj profesiji, pri čemu je funkcija zalaganja u zajednici ipak još uvijek na margini njezina interesa.

Rad se bavi trećom i civilnom misijom sveučilišta, dominantnom temom nacionalnog EUROAC projekta. Svrha je rada prikazati osnovne točke konsenzusa i razmimoilaženja u definiranju, a zatim i obrazlaganju koncepta treće misije. Rad doprinosi akademskoj raspravi ovoga, u nacionalnom kontekstu novoga istraživačkog područja o trećoj/civilnoj misiji, te ulozi sveučilišta u razvoju (lokalne) zajednice, i ulozi akademske profesije u kontekstu njihova zalaganja u zajednici. U radu se daje poseban osvrt na civilnu misiju sveučilišta i ulogu sveučilišnih nastavnika i temeljnih akademskih djelatnosti u poticanju razvoju zalaganja sveučilišnih nastavnika i studenata. Autorica, između ostaloga, zaključuje da uspješnost integracije civilne misije ovisi o akademskoj profesiji, nositeljima akademskih djelatnosti. Ipak, pokazuje se da te aktivnosti nisu prepoznate u aktualnom sustavu vrednovanja rada sveučilišnih nastavnika, te se, posljedično, ne komuniciraju kao njihova odgovornost i obveza. Proizlazi da uključivanje/integracija civilne misije ponajviše ovisi o stavovima sveučilišnih nastavnika spram vrijednosti, principa i načela civilne misije, dakle, njihovom individualnom polazištu i poimanju.

U ovom radu prikazuje se dio rezultata kvalitativnog istraživanja provedenog u osam europskih zemalja. Ukupni uzorak u ovom istraživanju iznosio je 497 ispitanika, a podaci su prikupljeni provođenjem standardiziranog intervjua. U ovom radu, koji predstavlja analizu dijela istraživačkog materijala, analiziraju se percepcije sveučilišnih nastavnika o očekivanjima koja pred njih postavlja društvo.

This article explores the historical development of youth work in Croatia, over the course of a two-decades civil society development process in a post-conflict country. The focus of this paper is on identifying foundations as well as trends and patterns relevant for an historical analysis of Croatian youth work. We seek to offer a historical and path-dependent scenario for describing targeted aspects of the ‘evolution’ of Croatian youth work. By drawing from available data from non-governmental organizations (NGOs) and from personal experience, we describe three key phases of youth work development: (I) the period of early 1990s, we recognize as a ‘direct peace building’ youth work as it was characterized with bottom-up peace building and non-violent civic action of thousands of young people ; (II) the rise and diffusion of non- formal education youth work during the mid and late 1990s ; (III) the growth of a networked youth sector and a focus on youth policy advocacy starting in 2000, with strong and fruitful cooperation among various actors on the national NGO scene. Such categorization highlights various practices what we consider to represent youth work in a specific (and contested) national framework – (I) young people being engaged in direct peace building and non-violent civic actions during the war and post-war transition ; (II) young people being engaged in various non-formal educational programs provided by the youth NGOs, created for young people but also in a cooperation with young people ; (III) youth initiatives and NGOs networking and young people being engaged in a long-term advocacy process. We argue that by becoming a member of European Union, Croatia has to articulate what youth work represents within their national framework, as various practices that we find quite important and influential are neglected within the EU youth policy. Work with young people with fewer opportunities is being presented as a case study, building up on our observation that contemporary youth work continues to be embedded in civil society development and non-formal education.